Ko je kriv za finansijsku krizu (2007-2009 god.) koja je zadesila cijeli svijet? Michael Lewis u knjigi “The Big Short” crta sliku glupih bankara i pohlepnost za brzim novcem. Priča je pisana iz pogleda vrhunaca koji su primjetili šta se dešava na tržištu nekretnina. Na vrhuncu krize su Steve Eisman, John Paulson, Dr. Michael Burry i ostali koji su vidjeli prevaru zaradili više milijardi dolara.

 

Knjiga je tako izvanredna da sam je pročitao u roku od 48 sati. Kao najavljeno želim vam predstaviti kako je Michael Lewis opisao glavne igrače finansijske krize. Preporučujem da na ovu temu pogledate i Film “The Big Short”.  Ovdje je Link za Trailer na YouTube. 

 

Lewis je za “The Big Short” nekoliko mjeseci razgovarao sa bankarima i menadžerima hedž fondova koji su mu pružili i dokumente kriznog doba. Rezultat je najbolja knjiga o finansijskoj krizi koja je ikad izdana. 

 

Kratka reprodukcija sadržaja:

  • jeftini krediti pružaju prosperitet iako plate ne rastu
  • nije bilo regulatornog sistema za zaštitu dužnika sa malim i srednjim primanjima
  • ljudi bez prihoda mogli su dobiti kredite za finansiranje nekretnine
  • krediti su bili pretvorili u vrijednosne papire pod hipotekom tkz. Mortgage Backed Securities
  • Agencije za ocjenjivanje finansijskih proizvoda.(Moodys, S&P itd.) su davali najbolji rejting za takve proizvode
  • Oni nisu znali šta se uopšte nalazi u tim paketima vrijednosnih papira
  • Činjenica je da su agencije imali od 2000-2006 god. neponovljiv rast
  • Moodys je 2001 godine imao protok novca u visini od 800 miliona dolara – 2006 god. su imali protok novca u visini od 2,03 milijarde dolara (naknade za ocjenjivanje za te finansijske instrumente bile su najveće. Moodys je ocjenjivao i davao najbolje rajtinge i stim zaradio ogromne svote novca)
  • kamatne stope za kredite su bile samo za 2 godine fiksne
  • variabilne kamatne stope su rasle a cijena nekretnina je pala
  • Subprime-Krediti su imali ogroman rast (Krediti koji su dati ljudima bez primanja)
  • Segment Subprime-kredita je obuhvatao 90tih godina oko 30 milijardi dolara, a 2005 god. oko 625 milijardi dolara (75% od tih 625 milijardi je bio varijabilni kamatnih stopa)
  • kada sve više dužnika nije moglo da plati dug finansijski sistem se srušio

 

Kako je došlo do krize?

Pucanje Internet balona na početku decenije je ponovo zaboravljeno, cijene akcija su porasle na rekordne visine, a kamate su historijski niske. Američko tržište nekretnina je dobilo ubrzani rast. U tom vremenu je pravljenje dugova relativno jeftino zbog niskih kamatnih stopa. San svakog Amerikanca je bilo vlasništvo kuće. Cijene nekretnina su neprekidno rasle. Od 1998. do 2006. godine, prosječne cijene nekretnina su udvostručene. Velike banke su vidjeli ogromne profite sa poslovanjem u biznisu nekretnina. Oni su davali ogromne količine kredita čak i građanima koji nisu imali novca niti posla. Te kredite su pretvorili u vrijednosne papire i prodavali. Vrijednosni papiri pod hipotekom tkz. Mortgage Backed Securities (MBS) bi trebali biti pokriveni od strane kamate i glavnice američkih kupaca nekretnine. MBS papiri su postali hit na Wall Streetu. Dok su banke izdali više od 70 milijardi dolara kredita za nekretnine u 2000. godini, u 2005 godini je bilo izdato skoro 1,2 triliona dolara. Niko nije ni pomislio da će ovaj bum ikada završiti. I kao uobičajno bum se naglo završi. Od sredine 2005. godine, cijene nekretnina poćinju padati a kamatne stope rastu.

Za sve one koji su u prethodnim godinama podigli velike kredite za nekretnine je to bio loš znak. Njihova nekretnina je bila manje vrijedna a finansijski teret se povećao. Kamatne stope koje su u ugovorima postavljene bile su samo za 2 godine fiksne. Nakon toga su varirali po opštim kamatnim stopama. I opšte kamatne stope su rasle.

Sve više dužnika nisu više mogli da plaćaju kamate i glavnice. Krediti su pukli, zajedno sa vrijednosnim papirima koje su banke prodale investitorima. To je bila katastrofa za finansijski sistem. Za protagoniste iz “The Big Short” je to bio blagoslov, jer su se kladili na pad cijeni.

 

Da li su banke zaista krive za sve?

Fnansijska industrija snosi većinu odgovornosti za krizu. To je počelo kreditiranjem. Skoro svako ko je želio kredit, dobio je i jedan – bez obzira da li su prihodi bili dovoljno visoki za otplatu kredita ili ne.

Primjer, autor Lewis izvještava o meksičkom beračku jagoda koji je imao godišnja primanja od 14.000 dolara. Banka mu je dala kredit da finansira nekretninu koja je imala vrijednost od 724.000 dolara. Ili striptizeta koja je kupila pet kuća na kredit. Banke nisu pregledali primanje duženika. Oni su bili uvjereni da će cijene nekretnina uvijek rasti. Nevjerovatno je da banke kao glupani misle da cijena nekretnine nemože da padne. Cijena nekretnine varira kao i cijena svakog imanja (Zlato, Akcije itd). Banke su finansirali cijelu kupovnu cijenu, a klienti nisu trebali uložiti ni 1 dolar sopstvenog kapitala. Dugovi su postajali sve veći jer iznosi koji su plaćeni nisu mogli ni da pokriju obračunatu kamatu.

Povezivanje kredita u vrijednosne papire takođe je bilo sasvim pogrešno. U paketima (tkz. Subprime-krediti) su bili krediti od dobrih dužnika i dužnika sa niskim primanjima. Ovi paketi su dobili najveći rajting (znaći sigurni) od Agencije za ocjenjivanje finansijskih proizvoda.(Moodys, S&P itd.) Niko nije znao šta se skriva iza skraćenica kao MBS ili CDO. U knjigi Lewis opisuje da su Subprime-Krediti bili najveće sranje u postojanju čovječanstva. Cijela mašinerija Subprime-Kredita je bila prevara.

 

Ko je zaradio na krizi?

Neki su vidjeli da se mnogo kredita nikad ne mogu odplatiti i da će se američko tržište srušiti. (Burry, Eisman, Lippmann, Paulson i ostali)

Oni su željeli da profitiraju od toga i kladili su se da će vrijednosni papiri za nekretnine izgubiti na vrijednost. Na Wall Steetu se to zove “short”. Finansijske institucije (kao Deutsche Bank, Goldman Sachs itd) su za taj cilj izgradili nova finansijska vozila koja su omogućila takve opklade, tzv. Credit Default Swaps (CDS), ili kreditno osiguranje. Osnovni princip je bio jednostavan: oni koji su kupili CDS platili su godišnju naknadu za taj finansijski instrument. U slučaju pada cijeni je vlasniku CDS-a mahao visok profit. Posebna stvar u vezi toga je bila: za razliku od normalnog osiguranja, niste morali biti žrtve da dobijete novac.

Primjer: Ja imam nekretninu. Osigurajuće društvo prodaje osiguranja protiv požara. To osiguranje protiv požara za moju nekretninu može kupiti svako (ne samo ja iako je moja nekretnina). Znaći, investitori iz Amerike, Kine, Njemačke ili bilo koje države mogu moju nekretninu osigurati. U takvom slučaju je moguće da 20 razlićitih investitora osigura moju nekretninu protiv požara. U slučaju da se stvarno desi požar osigurajuće društvo mora 20 puta više novca isplatiti nego kad bi samo ja osigurao moju nekretninu. Recimo da je šteta oko 10.000 dolara. Osigurajuće društvo isplati novac u vrijendosti od 200.000 dolara jer mora svakom investitoru isplatiti štetu.

 

Finansijska kriza svijeta je bio rezultat krize na tržištu nekretnina. Za krizu su krivi svi koji su uzeli kredite u znanju da ih nikad nemogu vratiti. Krive su kompanije i banke što su bez pregleda isplaćivali kredite. Kriva je američka vlada koja je dozvolila to ponašanje. Krivi su špekulanti na Wall Streetu. Ne može se odrediti samo jedan krivat za to. Cijela mašinerija za Subprime-Kredite je bila prevara.